Mramorno more sa svoja dva prirodna bisera, Bosfor i Dardaneli, bilo je tokom povijesti mjestom mnogih sukoba i ratova. Posljednji se odigrao u vihoru Prvoga svjetskog rata.
Bio je to, po geopolitičkim ulozima i izazvanim posljedicama, jedan od najsudbonosnijih i najkrvavijih sukoba dviju vojski. Na uskom prostoru sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska, udružena s drugim silama Antante, i jedna iscrpljena, siromašna, urušavajuća zemlja, kakva je bila Osmanska carevina.
U evropskim udžbenicima iz historije to je čuvena Bitka na Galipolju, o kojoj su napisane desetine knjiga, čak su snimljeni i igrani filmovi, ali koja je, opet, ostala nedovoljno istraženom i “objašnjenom”. Te godine, 1915., zapadni svijet je ustao ostvariti svoj višestoljetni, većma i frustrirajući san: trebalo je “anadolskog tigra” baciti na koljena te tako ostvariti “osvetu sakupljanu u njedrima Evropljana”. Upravo je te riječi izgovorio general Hamilton u trenucima samoljubive opsjenjenosti veličinom flote kojom je komandovao.
Cijenu svoga opstanka turski narod morao je platiti s 253.000 poginulih. Ali, da nije bilo takvog otpora, današnji bi svijet, sigurno, mnogo drukčije izgledao. Među žrtvama bilo je dosta i Bošnjaka, kako onih porijeklom iz Bosne, Hercegovine i iz Sandžaka.
Osmanska carevina kao plijen
Osmansko carstvo je stojećima posjedovalo teritorije kao ni jedno drugo carstvo prije njega. U svojim je granicama okupilo pripadnike svih naroda i vjera. Međutim, početkom XX. stoljeća mnoge unutrašnje i spoljašnje borbe, bune, pokreti, ratovi, čiji su korijeni sezali u XIX. i, dalje, XVIII. stoljeće, doprinijeli su urušavanju zemlje i sve očitijem razjedanju njene odbrambene moći. Osmanska država trpila je, jedan za drugim, poraze – u bitki za Tripoli, Balkanskim ratovima i drugdje, pa je, osim posjeda u istočnoj Trakiji, izgubila sve teritorije u Evropi. S druge strane, nestalo je i bilo kakva poštovanja (i strahopoštovanja) što su ga i prijatelji i neprijatelji stoljećima imali prema njoj. Osmanska država je čekala svoju smrt, dok su ostale države snovale planove o potpunoj podjeli njene teritorije. Rusija je sanjala zauzeti moreuze (Bosfor i Dardanele) te se tako spustiti toplim morima. Engleska se spremala zauzeti Palestinu, radi osiguravanja Sueckog kanala i nesmetanog puta za Indiju. Francuska se nadala zauzeti Liban i Siriju. Nijemci su forsirali vlastitu politiku širenja prema Istoku, a Italijani, pak, željeli su zaposjesti Antaliju.
Osmanska državna administracija je početkom Prvoga svjetskog rata pokrenula inicijativu približavanja članicama Antante, međutim, rusko ignoriranje ju je okrenulo prema Njemačkoj, pa je 2. augusta 1914. godine formalizovan potpis o savezništvu između Osmanske države i Njemačke carevine. Sedmicu kasnije, Osmanska carevina je, radi vlastite sigurnosti, proglasila neutralnost (10. VIII 1914.); samo je dozvolila njemačkim ratnim brodovima Goeben i Breslau, koji su bježali pred engleskom flotom, da prođu kroz moreuze i da ih zatvore za prolaz svim stranim brodovima. Ovaj događaj izazvao je proteste među članicama Antante. Nakon toga, osmanska država je objelodanila da je ova dva broda uzela namjesto brodova koje je naručila od Engleza a koje nije bila preuzela i pored toga što ih je unaprijed platila. Ovim su oni, od sada pod imenima Javuz i Midili, priključeni osmanlijskoj mornarici.
Kada je krstarica Javuz 27. septembra 1914. godine, pod komandom admirala Souchona, iznenada bombardovala Sivastapol i Novorosisk, dvije ruske luke u Crnom moru, Rusi su 1. oktobra 1914. prešli granicu na Kafkazu i, de facto, započeli rat. Tako je i Osmanska država direktno uvučena u vihor Prvoga svjetskog rata.
(goBiH.ba/http://bosnjaci.agency)