Admira Ismić i Boško Bato Brkić rođeni su 1968. godine. Beskrajno su se voljeli. Spremali vjenčanje. Ali nisu bili spremni na zlo, na ludilo i agresiju pomračenog uma.
Nakon godinu dana života pod opsadom odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, jedini izlaz bio je preko Vrbanja mosta 18. maj 1993. godine kada su krenuli u slobodu.
Oko 17 sati došli su do mosta Vrbanja. Snajperski metak je pogodio Boška. Ubica je na hladnokrvan način ubio Boška.
Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Nekoliko minuta kasnije izdahnula je pored svog Boška.
Njihova tijela su sedam dana ležala nasred mosta. Nije se moglo učiniti ništa jer su agresori most Vrbanju (sada Suade i Olge) stalno držali pod snajperskom vatrom. Nisu su se mogli izvući, zbog stalne paljbe i insistiranja tadašnjeg UNPROFOR-a, da se tijela neće izvlačiti dok se proglasi primirje.
Nekoliko dana kasnije Admira Ismić i Boško Brkić su prvo sahranjeni na groblju u Lukavici. Poslije njihova tijela su prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav.
Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije provedena, a samim tim niko nije ni odgovarao za ovo svirepo ubistvo!
(goBiH.ba)