Melis Osmanović, 26-godišnji Ključanin, bavi se ne tako čestim hobijem: uzgojem pasa. I to ne bilo kakvih, već pasmine sibirskog samojeda.
Još od malih nogu, Melis je okružen životinjama, budući da su psi i mačke, kao kućni ljubimci, bili sastavni dio života njegove porodice.
Prije četiri godine, nabavivši Leu, ženku sibirskog samojeda, cjelokupna stvar je poprimila dodatnu dimenziju.
"Kad sam upisao fakultet, redovno sam radio preko ljeta kao student u Njemačkoj. Svoje prve zarađene novce uložio sam upravo u ovu rasnu pasminu. Isprva sam mislio samo da kupim sebi jedno štene, uopšte i ne razmišljajući o uzgoju ove vrste. Uvidjevši da u našem okruženju nema mužjaka za parenje, odlučili smo da je isplativije kupiti i mužjaka. Ubrzo smo kupili štene Tobyja i tu je, otprilike, početak cijele priče“, govori Melis za Klix.ba.
Kupci dobijaju sve papire o porijeklu psa
Nakon što je i sam shvatio čime se želi baviti, odlučio je stvar legalizirati, učlanivši se u Kinološki savez Republike Srpske.
Banju Luku je, umjesto Sarajeva, kako kaže, odabrao zbog blizine.
"Samim tim stekao sam pravo za daljnje razmnožavanje mojih samojeda, gdje kupac dobija svu papirologiju o porijeklu psa. Čovjek uči dok je živ, tako sam i ja faktički od nule krenuo, uz savjete nekih uzgajivača. Danas, moja legla su jedna od najkvalitetnijih, moji psi su izlagani na izložbama i dobijali su najbolje ocjene“, ističe Melis, inače student kriminalistike.
On kaže da je do sada imao pet legla i da je zadovoljan sa svima.
"Na ljeto, ako Bog da, očekujem i šesto leglo. Leglo se radi na principu klasičnih rezervacija, uz uplatu avansa, a u zadnja dva legla nijedno štene nije bilo bez rezervacije“, kaže Melis, dodajući da i štenad iz njegovog legla također postižu uspjehe na izložbama.
Kada je riječ o pasmini sibirskog samojeda, Melis pojašnjava da ovi psi, kao što i ime sugeriše, porijeklo vuku iz Rusije, odnosno Sibira.
Porodični psi, ne smiju jesti pileće kosti
"Na prvi pogled ono što ih čini tako specifičnim je ta njihova duga bijela dlaka, a imaju i gustu poddlaku, koja ih štiti od hladnoće. Da bi samojed izgledao lijepo, potrebno je svakodnevno češljanje, sve to zavisi od vremena koliko čovjek ima, što više to bolje. Zanimljivo je to kad se isprlja, samo ga pustite da se osuši, iščešljate ga i bit će bijel. Poslije svake šetnje obavezno bi trebalo pregledati psa, jer su im krpelji najveći neprijatelji. Veoma su aktivni psi, tako da zahtijevaju svakodnevne šetnje. Pravi su porodični psi i veoma vole djecu“, govori Melis.
Od dodaje da samojedi ne podnose velike temperature, tako da bi ih trebalo čuvati od jakog sunca, te praktikovati večernje šetnje uz vodenu površinu. Ni u ishrani nisu zahtjevni, vole sve jesti, a prioritet bi trebala biti kupovna hrana.
"Jedina stvar, i to svakom kupcu naglasim, jeste da oni ne smiju jesti pileće kosti. Pileće kosti im mogu zadati ozbiljne posljedice po zdravlje, jer su lomljive i lako im paraju organizam“, ističe Melis.
On kaže da je vjerovatno jedini uzgajivač ove pasmine na prostoru Unsko-sanskog kantona, i jedan od rijetkih u Bosni i Hercegovini.
"Ne poznajem da ima još neko na prostoru USK, barem ne od registrovanih članova, jer ima tu mnogo ljudi koji se bave "divljim“ uzgojem, bez papira. Ima i onih koji se bave uzgojem drugih pasmina, a svi se međusobno družimo, sarađujemo i razmjenjujemo mišljenja“, kaže Melis, ističući da je njemu savjetima pomogao kolega koji uzgaja haskije.
Za ljude koji imaju želju da se bave ovim poslom, Melis također preporučuje savjetovanje i dobru pripremu.
"Ljudi unaprijed moraju znati mogu li sebe vidjeti u ovom poslu, jer on doista zahtijeva mnogo ljubavi, strpljenja i slobodnog vremena. Dok moje kolege putuju po studentskim pohodima, ja vršim pohode sa svojim psima", kaže Melis na kraju našeg razgovora.
(goBiH.ba/Vijesti.ba)